Sky Walker (citat): Luj XIV (citat):Ja mislim da Nijemci i Britanci uopce nisu hladni ljudi. Odnosno, mozda i jesu, na osnovu slike koje smo mi stvorili o njima. Ja mislim da sjever europe zahvaca zestoka globalizacija i amerikanizacija. Volio bi posjetiti sve zemlje, ali nikada ne bi otisao sa ovog seljackog mjesta zivjet negdje drugdje.
Mentalitet tih ljudi ti se moze svidjeti na prvu ruku, ali doc gore i zivjeti... mislim da bi se vratila u Hrvatsku i otisla na narodnjake samo da se osjetis zivom. Ne znam koliko sam objektivan, ali po mom osobnom iskustvu: sto sjevernije, IsuseKristeToNisuLjudiToSuRoboti.
A sto se tice te razlike izmedju prakse i teorije. Ono o cemu sam ja govorio kao filozofiji zivota, to nije nesto sto covjek prihvati i onda ceka zivotna iskusenja i testira teoriju. To je zivot sam, dakle nema buducnosti, samo sadasnjost
Ali tvoja se životna filozofija mijenja kroz život, u skladu s iskustvom kroz koje prolaziš. Ona koju imaš sada jer ti je sada u životu tako-i-tako promijenit će se ako se tvoj život promijeni recimo za 180 stupnjeva (Lars, to je upside down ONCE
)
To nije čekanje da se teorija testira, nego ostavljanje otvorene mogućnosti da se jednom sa vlastitom životnom filozofijom uslijed životnih iskustava više nećeš slagati.
Ne znam ovo za sjevernjake, kako bi mi se svidjeli, ali ovako, sa strane gledano, fasciniraju me.... Kao Vulkanci, kod njih je sve tako logično
Ali nisam rekla da me ne bi razočarali.
Evo, podebljani dio teksta sve je lijepo objasnio.
Kod mene je bio slučaj da sam premlada sa svojima prolazila stvari koje ljudi doživljavaju u nekim poznijim godinama (a do tada se valjda napune baterije), pa možda nisam dobar primjer za testiranje ijedne suvisle životne filozofije. A činjenica je, željeli mi to priznati ili ne, da ih život testira.
Kad si mlad, imaš pravo i
trebaš biti sretan i neopterećen. Onda dođu srednje godine i egzistencijalna pitanja/krize, zatim poznije godine i bolest i smrt skupa s njima. Ona naših bližnjih, prije svega roditelja, zatim braće ili sestara, a na kraju i nas samih ili, još gore, našeg bračnog druga... I to je tako u najboljoj od svih varijanti ovog našeg jedinog svijeta.
Kad si mlad, ne znaš što te čeka, uživaš u trenutku. Čiste glave i srca ili nakon pljuge i/ ili dobrog seksa
, čini ti se da imaš snage promijeniti svijet. Misliš da živiš Sartreovu, po kojoj si sam tvorac vlastite sudbine. Vjeruješ da imaš slobodu koja to dopušta i da tvoji viši moralni principi to čak zahtijevaju od tebe.
Ali, život je nepredvidiv. I mnoga puta otkriješ da tvoj unutarnji moral govori jedno, a Darwin u tebi svim silama, unatoč tebi i drugima, nastoji preživjeti. U svijetu koji se nimalo ne ravna po ijednim, a kamoli višim moralnim principima, prisiljen si popuštati da bi opstao.
U kasnijim godinama više ni nisi čak ni individua, ako si ikad uistinu i bio. Tvoj je život neraskidivo isprepleten sa životima obitelji koju si stvorio, posebno s djetetom. Za to malo biće nema koji princip ne bi prekršio. Tvoje odluke više ne utječu samo na tebe, već na cijelu obitelj, posebno na njihovu slobodu.
I to je samo jedan u nizu primjera kad te život demantira.
Ja s 35 i nakon mnogih iskušenja, mislim (i nemojte vi meni da je to puno, evo Angeline, mlađa od mene pola godine, pa neka digne ruku onaj među vama tko bi joj oprostio. 'Ž. ti nisi Angelina.'- Dobro, sad, nećemo cjepidlačiti.
)
da je ta ideja o posve racionalnom biću tek mit, ideja, ideal kojem težimo i ništa više od toga.
I mislim da je tuga, ona prava, ne mladenačka melankolija, razarajuća emocija. Pitanje je koliko ju se može svjesno kontrolirati, kad ona preplavi cijelo biće, mimo naše volje. Ne znam, ja nisam u potpunosti uspjela, vama želim više sreće.
Nadam se da će vaši roditelji živjeti 100 godina i umrijeti na nogama ili tiho u snu. Jesam li ja bila tvorac svoje sudbine kad sam odabrala brinuti o nepokretnom ocu i staroj i nemoćnoj majci, umjesto da po faksu moljakam potpise i svima objašnjavam što i kako mi je? Jesu li institucije i Bolonja okrutne, jer nisu imale razumijevanja da jedna studentica s malom bebom ima dva roditelja na svojoj brizi i realno ne može hodati po faksu kao ostali? Govorili su mi da sam izuzetna, neki se i svađali čiji ću znanstveni novak jednom biti, a danas gdje sam ja? I na kraju, kakav sam izbor imala? Za mene je postojao samo jedan i da mogu opet vratiti vrijeme jednako bih postupila.
Ne samo zato jer volim svoje i volim ih jako, nego zato što je u životu i inače tako da neke stvari možeš samo sam prolaziti. To je tako po prirodi stvari, ne samo meni, milijunima drugih ljudi.
Ima daleko strašnijih scenarija od mog, ali ja mogu pričati samo o sebi.
Koliko je život magija a koliko je, što bi Mao rekao- sve hranje osim pišanja- već ćete s vremenom sami otkriti.