Zamislimo sad dvije hipotetske situacije. Probajte iskoristiti mastu.
1. Osoba koja vjeruje u znanost
Vrlo je promjenjiva raspolozenja, razumije prirodu, shvaca kako stvari stoje i zgrazava se nad ludim postupcima ljudiju. Odusevljava se novim znanstvenim teorijama i zeli prikupiti sto vise znanja jer ju to usrecuje. Dakle ta osoba uci ne radi toga sto mora, nego zato sto zeli i uziva u tome. Vrlo cesto padne u egzistencijalnu krizu, sve odjednom izgubi smisao. Ljudi su okrutni, licemjeri, lažu, ubijaju se itd...
Ponekad se zapita: Pa cekaj malo? Ja ovdje imam toliko znanja nakupljenoga, teoretiziram, razumijem, shvacam... a neki ljudi gladuju? Pa kakvo je ovo mjesto. Ja stvarno vjerujem u znanstvenu sliku svijeta i vjerujem da stvari idu na bolje, da ce se to promjeniti, ali zasto vec nije? Pa znanost nam je omogucila sve mogu resourse. Znanost nam je i razbila sve nase stare predrasude, raskrinkala religije i praznovjera. Zasto su jos uvijek ratovi na Zemlji? Zasto uopce postoje drzave zaboga? Pa mi smo svi zemljani, nasa religija bi trebala biti da cinimo dobro, a drzava planet Zemlja. No dobro, Rim nije sagraden u jednome danu, bit ce bolje.
Ta osoba uvidi svoje slabosti, shvaca da ponekad previse burno reagira, da je previse emocionalna, da cak i uz svo znanje ovoga svijeta ne moze drzati kontrolu nad sobom i shvaca da se treba promjeniti. Ona i zna kakva bi trebala postati, stvori si jednu sliku u glavi i cvrsto odluci promjeniti se. Razum neka preuzme kontrolu nad tijelom, neka bude jahac kocije. No nikako to ne uspijeva, ne ide joj jednostavno. Drzi se toga tjedan dana, mozda mjesec, ali onda prestane. Vatra se ugasi...
Zasto se to dogada? Zasto osoba ne moze postati bolja, sretnija, ispunjenija iako to jako, jako zeli? Mozda se ponekad da zavarati, moj zivot je super. Kad smo se vec rodili na ovome planetu, nastali kao slucajne mutacije, iskoristimo to. Pozivimo ovaj zivot sto kvalitetnije. Nazalost ta osoba i shvaca da takva razmisljanja vode u teski hedonizam i materjalizam. No ona nije jedna od njih? Zasto? Vrlo jednostavno, jer ima vise znanja, bolje shvaca stvari i razumije da postoje ideje koje su iznad toga?
No isto ta osoba shvaca da vecina ljudi u ovome svijetu, u drustvu koje smo stvorili rijetko tko ima vremena istrazivati. Rijetko tko moze doci do znanja. Zaboga, pa jedva deset posto planeta ima nekakav uvid u nas sucev sustav, da ne govorimo galaksiju. Za sva znanja to vrijedi, kako se uopce posvetiti necemu kad je sustav 24/7 posao, spavanje, zadovoljavanje najprimitivnijih funkcija. Rijetko tko prepozna da postoje neke vise ideje od toga, i ta osoba se zahvaljuje znanosti sto ju je spasila.
No onda opet se postavlja pitanje, zasto se ne promjeni? Sto treba uciniti? Vrlo je jednostavno, takav jedan logican um (podrazumijeva se da osoba sa znanstvenom paradigmom svijeta barata nekom logikom i da joj je sustav vjerovanja koherentan, te kauzalno vezan) shvaca duboko, u dubini psihe da sve to nema smisla!
Cemu se uopce boriti da postanemo bolji? Za koga? Za sto? Sto je sveto? Sveti su nam prijatelji, roditelji, djeca? Pa dovraga jedino po cemu se nasa djeca razlikuju od susjedove je u genetskoj strukturi, pa cekaj malo jednom davno svi imamo istog evolucijskog pretka. Pa moja djeca nisu niti moja, pa svi ljudi smo braca medjusobno. Ne samo ljudi, pa i drva, svi smo nastali od istoga jednom. Pa zasto se ja jos uviejk ne mogu promjeniti? Pa zato jer nista nema smisla!
Ima li ljubav smisla? Ja uzivam u seksu, seks je predivan i ponekad osjetim nesto vise za voljenu osobu, ali hvala bogu ja znam da su to kretanja nasih neuromreza. Ne umanjuje si ta osoba ljubav, naprotiv, samo gleda realno. Ali svejedno postuje svoje osjecaje iako zna da su hrpa kemikalija, uziva u njima. No dobro zasto se jos uvijek ne moze promjeniti? Zasto ne moze postati bolja osoba?
I onda dolazi do spoznaje... Pa nije samo u meni problem, to sto se dogada u dubini moje psihe, taj mikrokozmos se zrcalno reflektira na makrokozmos, na nas svijet. Zasto ljudi ne mogu postati ljudi? Pa uz svu tu znanost i svo to sveto znanje mi smo jos najprimitivnija vrsta koja je krocila ovom planetom. Mi smo kozmicka sramota.
Zasto je to tako, pa da... zato jer se ta osoba jos uvijek nije pomirila sa time da nista nema smisla. Zasto se nije pomirilia sa time? E pa tu dolazi psihologija (ta osoba psihologiju prihvaca, jer je dio znanstvene paradigme), i ta psihologija joj govori da se jos mora suociti sa svojim nesvjesnim. Ne samo to, nego kaze da cijeli svijet ima problema sa svojim nesvjesnim, kada bi covjeka izolirali od drustva on bi poludio, jer bi svi demoni izasli van. I tako nas protagonist jos uvijek ne shvaca, iako se zavarava, da njegov zivot nema smisla! Niciji zivot nema smisla, nista nema smisla? Moze li itko ovome proturjeciti? Ne moze, jer moja znanost ce vas sve pobiti, kada dode do hladne logike i okrsaja nema pogovora.
I tako ta osoba nikada nece postati bolja... zato jer ne vjeruje u nista, jer nista ne postoji. Ne zavaravajmo se, vjera u npr: BOLJE SUTRA, VJERA U LJUDE itd itd, sta god vam padne napamet. To su predivne ideje, al opet nemaju smisla. Bolje sutra? Uciniti sviejt boljim mjestom? Od kad to nakupina molekula odlucuje? Fuck off.
Fali joj iskra zivota, covjecanstvu fali ljudskost. Fali joj masta, fali joj carolija, fali joj nada, ljepota, cast, hrabrost, vjera, mašta... SMISAO.
Mi smo to ubili, sto god itko rekao. Nema obrane. Dokaz: izadite na ulicu! otvorite novine! upalite televizor! pogledajte oko sebe!
Nemamo dovoljno razvijenu maštu da bismo shvatili što propuštamo.Btw, sad sam ispao kao neki pobjesnjeli pop. napisao sam ovo tehnikom brainstorminga. Mislio sam i drugu verziju price napisati, suprotnost ovome, ali malo sam vec pretjerao.
)
